Milenko Lelović (49), iz Bjelica kod Bijelog Polja, svojesvratan je fenomen kad je bavljenje nekim od zanimanja u pitanju. Radio je kao novinar, a onda silom prilika počeo da radi kao grobar. I sad ,,zaviruje” u tuđe rake i ništa mu nije tešlko. Uz to je i književnik. Objavio je četiri zbirke poezije i roman ,,Otrovna zemlja Bjelica”. U pripremi je objavljivanje njegovih sabranih djela.
Na pjesničkom maratonu u Domu kulture ,,Kočo Racin”, u mjestu Jabuka kod Pančeva, pod motom ,,Pjesmi u čast”, dobio je treću nagradu.
– Ovo je za mene veliko priznanje. Inače učestvovalo je 47 pjesnika iz 12 država. Prvi put sam učestvovao kao član Umjetničkog kluba ,,Raskolnik”, iz Smederava. U tom gradu namjeravam da se nastanim sa svojom porodicom.
Dodaje da je nagradu dobio za ljubavnu pjesmu ,,Neka te čuva sveti Nikola”.
– Prezadovoljan sam nagradom, ali i učešćem na prestižnom takmičenju. Ova pjesma je zastupljena u četiri zbornika, kazao je Lelović, dodajući da u septembru učestvuje na pjesničkom konkursu u Vršcu.
– Čast mi je što učestvujem i predstavljam Bijelo Polje i Crnu Goru, ali i Raskolnik iz Smederava. Nadam se da ću opravdati povjerenje žirija i doći sa ovog, ali i sa drugih manifestacija sa nagradom, kazao je Lelović.
On je i dalje zaposlen u Komunalnom Lim kao grobar, a radi u Nikoljcu.
– Kopam rake, vršim ekshumacije, sahranjujem pokojnike, i sve ono što drugi neće i ne vole. Meni to nije muka, jer za svoju porodicu zarađujem mukotrpno koru hljeba, ali i saosjećam sa onima koji sahranjuju svoje najmilije – navodi Lelović.
Kaže da ga život nije mazio i da je oš od malih nogu pokušavao radio različite poslove da bi obezbijedio egzistenciju. Da bi prehranio šestočlanu porodicu, prije deset i više godina prihvatio je posao koji mnogi izbjegavaju. Poslije napornog posla piše poeziju i prozu.
Ističe da su ga za sadašnji posao natjerale životne prilike. Morao je obezbijediti uslove za život za svoja četiri sina i suprugu. Zbog njih je u drugi plan ostavio veliku ljubav, knjigu i pisanje poezije, jer od toga se, kaže, nije moglo živjeti. Nekoliko godina se bavio i novinarstvom.
– Prihvatio sam posao grobara jer sam kroz život sahranjivao svoje najbliže, a pomagao sam i svojim komšijama i prijateljima. Zato i sada, tokom sahrane, preminulog doživljam kao nekog ko mi je veoma blizak, saosjećajući sa njegovom porodicom. Dok rodbina pušta poslednju suzu za svojim pokojnikom, kojeg polako prekriva zemlja bačena iz moje lopate, u meni raste nelagodnost, tako da je posao kojim se bavim teško vrednovati i adekvatno nagraditi“, kaže Lelović.
Kako navodi, nije od kamena. Srce mu zadrhti svaki put kada ulazi u porodične grobnice u kojima se nalaze dva-tri ili više sanduka, a s tim prizorom se, kao i njegove kolege, suočava iz dana u dan.
– No, sve to radim da bih održao porodicu i obezbijedio im koliko-toliko normalne uslove za život, priča Lelović.
Nasuprot tako sumornom poslu, u njegovim pjesmama motivi su najčešće ljubavni. Neke od pjesama su se „rodile“ upravo na mjestu gdje se završava ovozemaljski život. Ipak, Lelović najčešće piše u svom domu, kasno naveče kada familija poliježe, kada četvoricu sinova vidi ušuškane pored njihove majke. Tada mu se srce raširi i inspiracija počne navirati.
Tako je nastalo njegovo prozno djelo koje govori o zemlji Bjelici. To je saga o ljubavi, biću i bitisanju u poratnom vremenu na oskudnom i posnom planinskom selu, na samoj granici sa Srbijom, koje, osim svoje ubogosti i navike da preživi po matrici napaćenih predaka, mladima ne pruža ništa što bi podgrijalo njihovu snagu da istraju u bezuspješnoj borbi za sigurnost.
Leloviću je, s obzirom na tešku materijalnu situaciju u kojoj se nalazi, bilo lakše napisati roman i četiri zbirke pjesama nego li ih odštampati. Ipak, zahvaljujući malobrojnim prijateljima, svaka od njih je ugledala svjetlost dana i došla u ruke čitalaca, što mu je bila velika želja. Tako je pokazao da i najteži fizički poslovi ne mogu umanjiti umjetnički poriv. Drago mu je i zbog sinova koji već uče srednjoškolsko gradivo i koji će kada stašu, nada se, jesti manje gorke zalogaje hljeba.
– Iako sam grobar, moje knjige govore da sam i pjesnik i pisac. Ali i da sam prije svega čovjek, zaključuje Lelo, kako ga svi u Bijelom Polju znaju.M.N.